Kakva nam integracijska politika treba?

Desetljećima se u Hrvatskoj o migracijama govorilo uglavnom kroz iseljavanje. Odlazak hrvatskih građana, demografski pad i nedostatak radne snage oblikovali su javnu raspravu. Danas su radnici migranti dio svakodnevnog gospodarstva Hrvatske, od građevinarstva i turizma do dostave, trgovine i industrije. Ipak, Hrvatska njihov dolazak i dalje uglavnom promatra iz perspektive tržišta rada, a ne integracije.

Ovaj zaokret Hrvatske prema useljeničkoj zemlji ubrzao se nakon 2021. godine, kada je sustav kvota zamijenjen testom tržišta rada. Sustav kvota određivao je godišnji broj radnih dozvola za državljane trećih zemalja, dok test tržišta rada od poslodavca zahtijeva da provjeri s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje mogu li dostupni radnici registrirani u Hrvatskoj popuniti to radno mjesto.

Prema Ministarstvu unutarnjih poslova, oko 100 000 radnika migranata trenutačno ima važeće dozvole, pri čemu radnici iz Azije i Afrike čine oko polovice te skupine. U 2025. godini, produljenja su činila oko 40 % izdanih dozvola, što upućuje na to da mnogi ne dolaze samo u Hrvatsku, već u njoj i ostaju dulje vrijeme. Istraživanje Instituta za migracije i narodnosti ukazuje u istom smjeru. U istraživanju provedenom među 400 radnika iz Azije i Afrike, mnogi su planirali ostati godinama ili trajno, a više od polovice planiralo je dovesti svoje obitelji. Zato se politika integracije više ne može odgađati.

Testovi znanja jezika nisu zamjena za integracijsku politiku

Jedan od vidljivih odgovora Vlade bila je nova obveza učenja jezika. Radnici migranti, s iznimkom govornika južnoslavenskih jezika, morat će nakon godinu dana boravka položiti osnovni ispit iz hrvatskog jezika i latiničnog pisma kako bi produljili svoju dozvolu. Iz perspektive sindikata problem nije u samom učenju jezika. Poznavanje hrvatskog jezika može pomoći radnicima da razumiju ugovore, sigurnosne upute, institucije i svakodnevni život. No ispit se uvodi prije nego što je Hrvatska stvorila realne uvjete za učenje jezika. I dalje ne postoje sustavni, dostupni i besplatni tečajevi hrvatskog jezika koje osigurava država. Postojeće tečajeve uglavnom organiziraju nevladine organizacije, lokalne inicijative ili druge organizacije, često uz ograničeno financiranje. Mnogi radnici migranti rade dugo radno vrijeme, prekovremeno i u smjenama te se vraćaju u prenapučeni smještaj. U takvim uvjetima učenje jezika također je pitanje vremena, novca, prostora i podrške. Test znanja jezika bez dostupnih tečajeva riskira postati još jedna prepreka.

Nedostajući temelji integracije

Integracija se ne može izgraditi bez osnovne sigurnosti. O njoj se često govori kroz jezik, kulturu i prilagodbu, ali takva očekivanja malo znače ako se radnici boje da će izgubiti posao, smještaj ili status boravka ako zatraže ostvarivanje svojih prava.

Jedan radnik u kuhinji iz Egipta jednom je objasnio da nije inzistirao na svojim radnim pravima jer je morao zaštititi svoju obitelj. Radio je prekovremeno, slao većinu svoje minimalne plaće kući i bojao se izgubiti sve o čemu je njegov život ovisio.

Ta ovisnost o poslodavcu prisutna je i na administrativnoj razini. Poslodavci često podnose zahtjeve za dozvole za boravak i rad, dok radnici ne mogu na siguran i učinkovit način sami provjeriti status postupka. Može im se reći da je sve u redu, da bi kasnije otkrili da valjani postupak uopće ne postoji, što znači da više nemaju zakonit status u Hrvatskoj i moraju napustiti zemlju.

Ista logika utječe i na neprijavljeni rad. Hrvatski zakon formalno odgovornost stavlja na poslodavca, ali radniku migrantu koji bude zatečen u neprijavljenom radu može biti naloženo da napusti Hrvatsku, može biti kažnjen novčanom kaznom i može mu biti izrečena zabrana ulaska u Hrvatsku ili Europski gospodarski prostor. Ako prijavljivanje zlostavljanja znači riskiranje statusa boravka, sustav štiti poslodavca.

Nedavne izmjene Zakona o strancima donose određena poboljšanja. One olakšavaju promjenu poslodavca nakon šest mjeseci, omogućuju raniju promjenu u ozbiljnim slučajevima te uređuju minimalne standarde smještaja. No prava postoje samo ako ih radnici mogu ostvariti, a da pritom ne izgube posao, smještaj ili zakoniti status.

Hrvatska više ne može radnu migraciju tretirati kao privremeno administrativno pitanje. Ako radnici ostaju, grade svoje živote i planiraju dovesti svoje obitelji, politika integracije mora početi od uvjeta koji oblikuju njihov svakodnevni život. To znači dostupno učenje jezika, transparentno zapošljavanje, neovisne informacije, siguran smještaj, pristup institucijama i zaštitu kada se njihova prava krše.

Pravi test integracijske politike nije mogu li se radnici prilagoditi, već mogu li živjeti bez straha i ovisnosti. Ako ostvarivanje nekog prava može značiti gubitak posla, smještaja ili statusa boravka, integracija ostaje nemoguća. Hrvatskoj je stoga potrebna integracijska politika koja radnike migrante cijeni ne samo kao radnu snagu, već i kao ljude koji su već dio društva.